Hrana u ljudskim životima predstavlja prvenstveno izvor energije potrebne za normalan rad organizma. No, razvojem kulinarstva te samim time i mnoštva okusa i ukusa, lako se steče dojam da je nutritivna uloga hrane pala u drugi plan. Koja je to onda uloga koju hrana danas pretežito ima u našim životima? Zašto žudimo za njom i zašto se javlja tješenje hranom?
Tješenje hranom
Mogli bismo reći da nam hrani dušu, budući da je psihologija i dobila ime po grčkoj riječi „psiha“ što znači duša. Naime, u hrani zaista možemo uživati. Osjeti okusa i kemijski sastojci u hrani potiču mnoštvo kemijskih reakcija u našem tijelu i pružaju nam osjećaj zadovoljstva. Taj osjećaj nam je potreban iz mnogo razloga. Jedan od njih je i funkcija samo-tješenja.
Mala djeca isključivo ovise o roditeljima koji zadovoljavaju sve njihove potrebe. Sama blizina i dodir roditelja pružaju utjehu te osjećaj sigurnosti i pripadanja. To su osnovne ljudske potrebe, kako malog djeteta, tako i odrasle osobe. Razvojem, djeca polako pronalaze načine da si samostalno pruže utjehu i umire se u nekoj stresnoj situaciji. Najmanja promjena izaziva stres kod djece pa tako i promjena emocija. Ponajviše što kao djeca nismo svjesni što nam se događa i ne razumijemo postojanje emocija. U početku su te tehnike samo-tješenja sisanje palca, najdraže igračke, neki repetitivni pokreti i slično. Sva ponašanja koja nam u toj razvojnoj fazi pružaju osjećaj ugode.
U određenoj razvojnoj fazi taj osjećaj ugode i mogućnost samostalne utjehe počinje nam pružati i hrana ili sam čin hranjenja. Hranjenje je već kod djece vrlo emocionalno nabijeno i uz zadovoljenje fiziološke potrebe za hranom, zadovoljava i psihološke potrebe poput pripadanja i sigurnosti. Isto nam hrana pruža i u odrasloj dobi. Toga nismo toliko svjesni jer se hranimo sami i ne ostvarujemo intenzivan kontakt s bliskom osobom. No, tješenje hranom je prisutno.
Knjiga Žudnja za hranom
Knjiga „Žudnja za hranom“ ukazuje upravo na zadovoljavanje psiholoških, odnosno emocionalnih potreba kroz žudnju za hranom. Također i za pretjeranom konzumacijom hrane te direktno osvještava moguće uzroke pretilosti današnjeg društva. Hranjenje kao oblik samo-tješenja nije metoda koja je kriva i loša za nas. Dapače, unošenjem određenih sastojaka u organizam vrlo ćemo lako postići željeni efekt. Problem nastaje kad ne razlikujemo tjelesnu i emocionalnu potrebu za hranom te svoje psihološke i emocionalne potrebe zadovoljavamo isključivo pomoću hrane što nas vodi u pretilost i potencijalni rizik za zdravlje.
Pomoću ove knjige možemo vrlo lako naučiti razlikovati te dvije vrste žudnje za hranom te otkriti koja se emocionalna „rana“ krije iza potreba za raznim namirnicama. Na taj ćemo način moći i dalje uživati u hrani i koristiti ju kao privremenu emocionalnu „zakrpu“, ali ćemo to raditi svjesno i umjereno. A imat ćemo i svjesnost da nam je potrebno trajno rješenje za naše emocionalne teškoće i nezadovoljstva te kapacitete da to i ostvarimo.
Autorica: Sunčana Rokvić, magistra psihologije
Leave a Reply