Moje, moje, moje!

Neugodne scene, kad se dvoje djece nateže oko jedne kantice, neugodne su samo roditeljima koji se ispričavaju riječima „nemam pojma što mu/joj je, inače nije zločesta/zločest“.

Pa i nije! Dijeljenje igračaka i svega ostaloga socijalna je vještina, a ne nešto prirođeno, dakle usvaja se s vremenom. Zato su roditeljske pretpostavke da će djeca instinktivno učiniti ono što odrasli smatraju ispravnim uglavnom pogrešne. Uostalom, što je ispravno a što ne određeno je nepisanim zakonima i kulturom, a dijete je u početku života motivirano samo svojim potrebama i željama. Dijeljenje igračaka svakako nije jedna od njih.

Pohvala kao poticaj

Želimo li da djeca nauče dijeliti igračke ili hranu, moramo im to pokazati primjerom. U dobi dok su još malena, vole imitirati roditelje, bake i djedove pa će nas uskoro slijediti i kad je riječ o dijeljenju. Svaki djetetov pokušaj da nešto podijeli s drugima treba pohvaliti, kako bi dijete svoj potez shvatilo kao pozitivno i ugodno iskustvo. Jednostavno, u toj dobi djeca trebaju dobar poticaj da bi dijelila stvari koje vole.

Ne možemo, tumače psiholozi, očekivati da će u dobi od 3, pa čak ni 6 ili 9 godina dijete biti spremno poricati samo sebe samo zato što je to ispravno! To je veoma dug put koji uključuje razvoj empatije, svijesti o ostalim osobama, kao i usvajanje moralnih postavki, za što ipak treba vremena.

Umjesto neugode, ispričavanja ili izbjegavanja igrališta i pješčanika samo zato što se naše dijete ne želi maknuti s ljuljačke ni nakon pola sata ili otima drugom djetetu svoju lopaticu, treba pokušati organizirati igru sa zajedničkim igračkama. To bi iskustvo moglo potaknuti dijete da ispusti svoju igračku i uzme tuđu, koja ga zanima. Iako će u početku to raditi iz znatiželje, a ne zato što bi trebalo, s vremenom će uvidjeti da je to zabavno, svladavajući istodobno vještinu dijeljenja.

Kockice je lakše dijeliti

Ne uspije li ni ta metoda, dobro je porazgovarati s djetetom i doznati što ga muči. Ponekad se djeca osjećaju isključeno, možda su meta izrugivanja, a možda su samo povučena i sramežljiva. U tim slučajevima, pokušavajući povratiti kontrolu, rade to kontrolirajući svoje igračke, svoj mali svijet. Taj se obrazac često pojavljuje kad dijete ima dominantnijeg brata ili sestru ili kad već ima negativno iskustvo s dijeljenjem igračaka – ono je ponudilo svog medu, ali zauzvrat nije dobilo autić, na primjer. U takvim situacijama pokušajmo razgovarati s djetetom, ali i s roditeljima djece s kojom se druži, bez osuđivanja i povišenih tonova, dakako.

Ne želi li dijete nakon svih naših pokušaja i poticaja dijeliti svoje stvari, ne dopustimo mu da na zajedničku igru nosi igračke koje su mu posebno drage i važne i za koje znamo da ih ne želi dijeliti. Organiziramo li igranje kod kuće, te stvari možemo ukloniti. Djetetu treba objasniti zašto to radimo i odmah ponuditi alternativu – igračke koje je voljnije dijelite, na primjer kockice umjesto najdražeg medvjedića ili lutke. Kad nečega ima mnogo, lakše ga je dijeliti, ne samo djeci nego i odraslima…