Najefikasnija motivacija za obavljanje bilo koje radnje je ona koja dolazi iznutra. No, djeca često nemaju unutarnju motivaciju za učenjem te roditelji uskaču s raznim nagradama i obećanjima. Te metode također imaju učinka. No, postoje metode kojima se razvija i njeguje unutarnja motivacija za učenje koja je dugotrajnija i omogućuje razvoj radnih navika te vrednovanja učenja i rada.
Istraživanja su pokazala da osamdeset posto znanja ne steknemo u okviru obrazovnog sustava. Također, učenje putem iskustva je metoda koja pokazuje najdublje razumijevanje onoga što učimo i najduže zapamćivanje. Podržavajuća atmosfera pomaže pri samom pristupu učenju, ali i održavanju pažnje i motivacije tokom učenja. Prema tome, uloga roditelja u učenju i motivaciji djece je velika. Ali ne na način da ih potičemo i nadziremo, već da ih podržavamo, usmjeravamo i dajemo im izazove.
Značaj atmosfere u obitelji
Nažalost, u današnje se vrijeme sve više pažnje obraća na ocjene i postignuće, a sve manje na sam sadržaj i kvalitetu znanja. Kada inzistiramo na dobrim ocjenama, a dijete u tome ne uspijeva, dodatno potičemo njegovu agoniju oko učenja. Učenje je proces stjecanaj znanja, a ne prikupljanja ocjena. Pokazivanje interesa za ono što djeca uče, odnose koje imaju u školi i njihova razmišljanja i emocije potiče djecu da školu i učenje doživljavaju kao puno veći i važnji segment svoga života od same uspješnosti kroz ocjene. Prvo je važno pitati kako je bilo u školi, što ste radili i slično, a na kraju tek o ocjenama. Također, loša ocjena je sastavni dio učenja. Ponekad je uzrok tome da se nismo dovoljno trudili, da smo zablokirali na ispitu ili nešto treće. Na pogreškama se uči te se lošu ocjenu treba percipirati kao pogrešku koju je moguće ispraviti. Isto tako, u nekim smo područjima bolji, a u nekima lošiji te nam nije potrebna ista količina rada i vježbe kako bismo postigli zadovoljavajuće rezultate u različitim područjima.
Granice potiču samostalnost
Možda zvuči paradoksalno, no postavljenje jasnih i jednostavnih pravila i rasporeda, omogućuje djeci razvoj samostalnosti. Učenje i pisanje zadaća posao je djece, a ne roditelja. Važno je imati dogovoren raspored za određene aktivnosti tokom dana što uključuje obaveze, druženje s obitelji i slobodno vrijeme. Jednom kad je dogovor uspostavljen i pravila su jasna, dobro je dopustiti djetetu da samostalno obavlja svoje zadatke i kreira svoje slobodno vrijeme. Roditelj treba pružiti pomoć tek kad dijete tu pomoć zatraži. Također, važno je dati im smjernice i objasniti, ali ne i riješiti problem umjesto njih. Dijete treba sudjelovati u kreiranju rasporeda i donošenju odluka unutar obitelji koliko je to u njegovoj mogućnosti.
Vjera u sposobnosti
Djecu je potrebno ohrabrivati i reći im da znamo da oni to mogu. Kad u nečemu ne uspiju, to je sastavni dio učenja i pomaže im da otkriju kako drugi puta doći do uspjeha. Uspjeh ne leži u sreći ili talentu. Sposobnosti se uvježbavaju trudom i radom. Dobro je objasniti djeci da se mozak isto tako može vježbati kao i mišići i time se razvijaju sposobnosti. Jednom postignuti uspjeh djeluje kao motiv za daljnji rad i važno je osvijestiti djetetu da je ono zaslužno za taj uspjeh jer je ulagalo trud. Pohvale se trebaju davati specifično i konkretno. Dobro je kad je pohvala neočekivana tako da je važno hvaliti svaki trud. Također, s veseljem zbog dječjeg uspjeha treba biti umjeren. Uspjeh je njihov i pretjeranim hvaljenjem im nećemo dozvoliti da u njemu uživaju na svoj način. Pohvala treba biti primjerena postignutome jer ako hvalimo jako mala postignuća, dijete će prestati stremiti nećem većem. Također, nisu rezultati to što je pokazatelj uspjeha već uloženi trud i osjećaj koji dijete ima kad uspije. Na taj način se razvijaju radne navike i unutarnja želja za postignućem, a ne postignuće zbog pohvala i nagrada.
Izdržljivost i znatiželja
Za ulaganje truda pri učenju i pisanju zadaća dijete treba imati razvijenu izdržljivost u vidu održavanja pažnje i koncentracije te upornosti. Izdržljivost je vještina koja se također razvija vježbom. Možemo primjerice vježbati sjedenje za stolom dok svi ne završe s objedom, povremeno čekanje te odgađanje željene aktivnosti. Na taj način svoje dijete učimo kako da izlazi na kraj s određenom dozom frustracije, kako da bude ustrajno i dođe do cilja iako je put težak i nije ugodan. Postizanje cilja može biti nagrada samo po sebi, a možemo koristiti i neku vanjsku nagradu kao dodatno potkrepljenje. Konstantno korištenje vanjskih nagrada nije dobro jer može kreirati isključivo vanjsku motivaciju za obavljanje zadataka.
Druga važna osobina koja nam olakšava istraživanje svijeta je znatiželja. Istraživanje i učenje novih znanja i vještina prirođeno je svakom djetetu. Znanje o našoj okolini omogućuje nam siguran rast i razvoj. Tu prirodnu znatiželju važno je poticati i pred dijete stavljati brojne zanimljive sadržaje i izazove. Učenje je najuspješnije kada se odvija na više razina obrade informacija. Najdublja razina je povezivanje i učenje iz iskustva, na temelju primjera, anegdote i slično. Stoga je dobro s djecom posjećivati muzeje, zoološki vrt, gledati dokumentarne filmove, ići na izlete i igrati se istraživača i pustolova. Postoje brojni načini kako učenje može biti zanimljivo, kreativno i odvijati se kao proces zadovoljavanja ljudske znatiželje. Na taj način stvaramo velike zalihe unutarnje motivacije za učenjem kod naše djece i pokazujemo im da je svrha učenja stjecanje znanja.
Leave a Reply