Postoje neka sjećanja koja pamtimo cijeli život, a neke stvari iz naše svakodnevice lako zaboravljamo. Istraživanja pokazuju da najbolje pamtimo događaje koji u suštini nose naše životne vrijednosti i čine temelj našeg identiteta.
Pokušajte se sjetiti nekih sjećanja koja su vam i danas živa i vrlo detaljna, iako su se dogodila davno. U koje ste se doba svog života vratili? Koliko se često sjetite tih događaja i koliko su vam oni važni? Pokušajte u tom sjećanju pronaći temelje onoga tko vi jeste.
Najjasnija sjećanja u dobi od 15 do 25 godina
Nije iznenađujuće da se sjećanje koje ste dozvali dogodilo upravo u razdoblju između vaše 15. i 25. godine. To su godine u kojima kreiramo svoj identitet, otkrivamo sebe i utemeljujemo neke svoje životne vrijednosti. Većina ljudi ima neka vrlo živa sjećanja iz tih godina koja im se često vrate u raznim trenucima kako bi se sjetili tko su oni i kako sebe doživljavaju. Pokušajte dublje ući u sjećanje koje ste prizvali i spoznati što ono otkiva o vama samima. Naše pamćenje ne funkcionira na način da možemo pamtiti apsolutno sve što nam se događa. U stvari pamtimo vrlo malo, tek 9 do 14 pojedinosti koje su se dogodile u periodu od dva tjedna. Spoznaja koliko puno zaboravljamo može biti poprilično frustrirajuća. Stoga, ako neko sjećanje traje, velika je vjerojatnost da ono sadrži ključ naše osobnosti. Kod osoba koje boluju od Alzheimerove bolesti najkasnije se gube sjećanja iz perioda od 15. do 25. godine starosti. Kad i ona nestanu, ljudi koji poznaju oboljele često kažu da su se promijenili kao osobe, da to nisu više ljudi koje su poznavali.
Pojam o sebi ostaje i kad sjećanje nestane
Kod osoba koje boluju od gubitka pamćenja svih događaja iz prošlosti doživljaj sebe se u suštini ne mijenja. Oni imaju iste životne vrijednosti i ponašaju se kao i prije, iako se ne sjećaju svjesno događaja koji su ključni za razvoj njihovog identiteta. Primjerice, mogu naučiti neke nove vještine i obavljati ih, iako se ne sjećaju da su uopće učili te vještine. Ljudski mozak je zaista čudesan i omogućuje tijelu određene informacije čak i kada se tih informacija svjesno ne može prisjetiti. Iako osobe koje izgube pamćenje zbog nekih oštećenja u mozgu ne izgube svoj identitet, vjerojatno se osjećaju daleko od sebe samih jer su izgubili priču svog života, svoje autobiografsko sjećanje.
Sjećanja nisu savršeno točna
Sva sjećanja koja imamo u biti su vrlo male pouzdanosti jer svaki put kad se nečega prisjećamo to iznova interpretiramo i od tada pamtimo tu novu interpretaciju. A interpretacija nekog sjećanja ovisi o tome što nas se pita ili koji nam je cilj pri samom dohvaćanju nekog sjećanja. Pa zašto se onda cijela slika o nama samima i naš identitet temelji na sjećanjima kad ona nisu pouzdana? Novija istraživanja pokazuju da za naše preživljavanje nije bitno da događaje pamtimo točno. Pamćenje događaja nam omogućuje socijalne kontakte i umrežavanje s drugima. Možemo podijeliti svoju prošlost s njima i pronalaziti ono u čemu smo slični. Kad ne možemo dijeliti priče o sebi s drugim ljudima jer nemamo sjećanje na njih, postajemo demotivirani i izolirani što onda loše utječe na naše psiho-fizičko zdravlje.
Što s ružnim sjećanjima?
Naš identitet ovisi podjednako o lijepim i ružnim sjećanjima. U našoj je moći kako ćemo mi interpretirati naša ružna sjećanja i koji ćemo sada imati osjećaj vezano za njih. Za naš pojam o sebi je puno vrjednije kad se osjećamo dobro s time čega se sjećamo, kakvo god to sjećanje bilo, nego kad možemo točno bez greške reproducirati neko sjećanje. Naš mozak nam omogućuje sjećanje na prošlost u vidu vrlo ograničenih reprezentacija koje nisu objektivne. Ako nam te reprezentacije događaja iz našeg života pomažu da se prema vlastitoj prošlosti odnosimo na pozitivan način, bit ćemo puno sretnije i zdravije osobe. Naša ideja o vlastitom zadovoljstvu temelji se na onim sjećanjima kojih se držimo i koja dijelimo s drugima. Takva sjećanja nam omogućuju da kažemo da smo imali dobar život, a to je u suštini jedino vrijedno za zapamtiti.
Leave a Reply