Raspodjelom dijela dužnosti na kolege i ukućane oslobađa se dio vremena, ono što treba napraviti može se napraviti bolje i stres popušta. Normalno je od drugih tražiti pomoć.
Nije teško zamisliti sljedeću sliku: perilica puna čistog suđa, sudoper i stol prljavog. Košara za rublje prevrće se, stalak za sušenje ruši. Obećali smo sinu ispeći pletenicu za Dane kruha, pripremamo večeru i prolazimo prijedlog novog projekta koji je sutra prva točka sastanka. Pas nije bio u šetnji pa skače po nama.
Umjesto urlanja ili plakanja, treba duboko udahnuti i ponavljati: “Ne moramo sve sami. I ne možemo. Trebamo pomoć i tražit ćemo je”. Dok to ponavljamo, moramo se oduprijeti i unutarnjem glasu koji misli da, uz malo više truda, ne bismo trebali pomoć.
Život može biti i ugodniji
Shrvani kombinacijom poslovno-privatnih obaveza, ljudi su često frustrirani i mrzovoljni, pokušavajući se sami nositi sa svime. Pogrešno! Prebacivanjem dijela dužnosti na ukućane ili kolege, svejedno, oslobađa se dio vremena, ono što treba napraviti može se napraviti bolje i stres popušta. Život može biti i ugodniji, no da bi se to dogodilo neke poslove treba prerasporediti. Čekati da se drugi sami toga sjete ili ponude pomoć uglavnom ne donosi rezultate. Treba djelovati!
Ja tebi, ti meni
Osjećaj neugode prvi je razlog zašto nerado raspoređujemo poslove drugima. Kod žena je taj osjećaj, slažu se psiholozi, još izraženiji. No, zašto bi osobi koja pomaže drugima bilo neugodno od drugih zatražiti isto?
Delegiranjem, odnosno preraspodjelom poslova, ne prebacujemo ono što ne volimo raditi na druge (ili to ne bismo trebali.) Iako zvuči ironično, time pomažemo drugima – uključujemo ih u svakodnevicu koja podrazumijeva i spremanje stana i izvođenje psa i pisanje izvještaja i sastanke…
Mogu oni to napraviti
Kad počnemo razmišljati o tome koji posao predati nekom drugom, obično se rađa sumnja da taj drugi ne može preuzeti zadatak. Razlog? Ne može ga obaviti dovoljno dobro. Pa možda ne može prvi put, ali drugi i treći bit će bolje…
Naravno, važni se poslovi ne prebacuju. Tako nećemo na novu kolegicu/kolegu odmah prebaciti komunikaciju s ključnim klijentima ili pripremu dokumentacije za natječaj, ali možemo im reći da ispune dijelove nekog izvještaja ili prikupe informacije za ispunjavanje. Nećemo ni od male djece tražiti da glačaju i kuhaju, ali skupljanje rublja, šetanje psa ili usisavanje i brisanje prašine nisu kvantna fizika.
U početku možda neće biti savršeno prema našim kriterijima. Možda ćemo rublje tražiti u tuđim ladicama, možda će se neki tanjur poskliznuti natrag u perilicu, a ispod kreveta ostati prašina. No to nije razlog za ispade i komentar „bolje bi bilo da smo to napravili sami“.
Delegiranje uključuje rizik da nešto neće biti napravljeno savršeno. Ali će biti napravljeno. Dopustimo drugima da se priviknu na naše standarde i zahtjeve. Ili ih snizimo i pomirimo se s činjenicom da nismo mi izmislili ni usisavanje niti slaganje čarapa.
Popis je početak delegiranja
Popišimo tjedne i dnevne obveze. Na poslu, nakon procjene što ne možemo ili ne želimo delegirati, označimo ono što ćemo napraviti sami. Ostalo podijelimo, uz precizne upute i rokove. Treba li reći da nije dobro svako malo kontrolirati kako se posao obavlja? Povjerenje je ključno, a ono se ne zadobiva puhanjem za vrat.
Kod kuće, sami sebi delegirajmo ono što ne možemo drugima, a ostalo napišimo na papiriće, stavimo u kutiju i – neka izvlače. Igra je bolja opcija nego izravna zapovijed. Za djecu mlađe školske dobi može se osmisliti kutija samo za njih i prilagoditi težina poslova, ne više od dva dnevno (npr. složi svoju odjeću, spremi udžbenike, počisti stol nakon jela, razvrstaj čarape…). S djecom vrtićkog uzrasta poslove treba obavljati zajedno, pretvarajući ih u igru: „Baš da vidimo koliko možemo pospremiti dok otpjevamo pet pjesma“. Vrijeme – sad!
Sa starijima ne trebamo jurcati po sobi, ali možemo.
„Trebam pomoć“ umjesto „moraš napraviti“
Nije dobro moljakati, ali ni zapovijedati. Ton treba biti jasan, ali ne agresivan. Umjesto “danas moraš napraviti to, to i to…” bolje je reći “trebam tvoju/vašu pomoć za…”. Uz osmijeh i, nakon dobro obavljena posla, pohvalu. Suradnici će tada dobro obaviti i idući posao. Ako je netko pogriješio, možemo mu reći, ali ne optužujućim nego mirnim tonom.
Kad je riječ o članovima obitelji, ne treba ih zivkati, slati im poruke ili čekati na vratima i izdavati zapovijedi. Nakon ručka, možemo započeti razgovor rečenicom „hoćete mi sutra pomoći…“. To je učinkovitije nego jadikovka: „Dosta mi je da se svaki vikend ubijam od posla dok se vi opuštate i radite ono što volite. Zašto nikome ne pada na pamet pitati treba li mi pomoći? Što vi mislite, da se ova kuća sprema sama od sebe? Kad je netko od vas zadnji put uzeo usisivač u ruke“…
Za drugima ne treba popravljati
Posao koji smo nekome predali je završen, ali ne i savršen? Događa se. Nikad, baš nikad ne trebamo reći „bolje bi bilo da smo to radili sami“. I nikad ne treba popravljati napravljeno, jer šaljemo pogrešnu poruku svima koje smo zadužili da nešto naprave, a pritom im poručujemo da nisu pretjerano sposobni.
Možda naše upute nisu bile dovoljno jasne, možda osoba kojoj smo dali zadatak nije imala dovoljno vremena, možda nema dovoljno iskustva. Rečenicom “stvarno si se potrudila/potrudio“ otvaramo vrata za ponovno traženje pomoći. Popravljanjem posla ih zatvaramo, a to nikako nije cilj.
Leave a Reply