Egzotični začini nekad su bili povlastica bogatih: tridesetak grama šafrana ili kardamoma vrijedilo je kao jedna krava ili tri ovce, a cimetov je prah bio skuplji od zlata. Danas su šafran, kardamom, muškatni oraščić, klinčić ili cimet dašak egzotike na našim jelovnicima.
Prije velikih pomorskih otkrića bili su izvor nezamisliva bogatstva ili tragedija. U srednjem vijeku u Veneciji, prodaja lažnog šafrana kažnjavala se spaljivanjem na lomači. Ništa se bolje nije prolazilo ni u Engleskoj XVI. stoljeća za vladavine Henrika VIII. Obožavao je jela začinjenih šafranom, pa za prevarante nije imao milosti, kao ni za svoje žene.
Danas nafta, nekad začini
U kasnom srednjem vijeku u Europu se godišnje uvozilo oko 1000 tona papra i isto toliko ostalih začina s istoka. Vrijednost tih dobara usporediva je s vrijednošću žita za milijun i pol ljudi. Ono što je danas nafta, nekad su bili egzotični začini.
U počecima su bili povlastica bogatih – prstohvat šafrana ili kardamoma razmjenjivao se za kravu ili tri ovce, a cimet je bio skuplji od zlata. Otkrićem novih pomorskih putova stari je svijet upoznao nove mirise i okuse pa je cijena i znanih i tek otkrivenih začina počela padati. Prijevoz je pojeftinio, s razvojem znanosti biljke su davale sve bolje prinose i prenesene iz svojih staništa. Začini su izgubili ekskluzivnost i postali su dostupni svima i svuda.
Začini u službi zdravlja
Sve do ranog novog vijeka začini su, osim u pripremi jela, bili i konzervans i važna podloga za lijekove. Majčina dušica, jedna od 350 vrsta timijana, i bosiljak imaju antibiotička svojstva. Mravinac ili origano jedan je od najjačih prirodnih antioksidanta. Komorač i kadulja su antiseptici.
Stari su Rimljani dodavali lavandu kupkama, radi zacjeljivanja rana i obnove kože. Ružmarinom se od davnina ublažavala reuma. Kulinarstvo, fitoterapija, kozmetička industrija… bez začinskih su biljaka i ljekovitih trava nezamislivi. Postoji zaista puno ljekovitih svojstava pa donosimo i poseban tekst o začinima dobrim za zdravlje.
Zagubljeni tragovi
Poput svile, i začini su imali svoj put. Riječ je o trgovačkoj pomorskoj ruti koja se otvorila nakon portugalskih pomorskih otkrića u XV. i XVI. stoljeću, od Lisabona preko Rta dobre nade do Indije i Molučkih ili “otoka začina”.
Novim putom Portugalci su iz trgovine začinima isključili posrednike, a dokidanjem višestoljetnog monopola Venecije, Turske i arapskih trgovaca cijena začina u Europi postala je pristupačnija. Morski put brzo je zasjenio kopnenu trgovinu s Azijom putem svile. Nakon Portugala, put začina kontrolirala je Nizozemska, čime se otvara doba europskog širenja i kolonizacije.
Zato je danas teško otkriti koji začin otkud potječe, kojem biljnom razredu ili porodici pripada. Tragovi originalnosti gotovo su se zagubili.
Leave a Reply