Kad djeca da razmišljaju na glas, nismo začuđeni. No kad čujemo sami sebe, a drugi nas čudno gledaju, nije nam svejedno. Što će misliti o nama? Da nam nisu svi doma?
Ni slučajno, odgovaraju psiholozi. Razgovor sa samim sobom posve je normalan, kao što je normalno da ponekad te misli izgovaramo na glas. Najčešće to radimo kad se želimo podsjetiti na nešto, na primjer „ne smijem zaboraviti kišobran“, „kad dođem doma moram izvaditi meso iz zamrzivača“ i slično. No ponekad nam pobjegne i misao koju možda ne želimo dijeliti sa svijetom.
Zašto, ako je već riječ o unutarnjim monolozima i samorazgovoru, te misli ne ostaju unutar naših glava? Zato što, izgovarajući ih na glas, povećavamo koncentraciju u situacijama koje zahtijevaju preciznost i pozornost. Tako ćemo, na primjer, kad pečemo neki komplicirani kolač vjerojatno nekoliko puta na glas ponoviti postupak, procesuirajući informacije.
Je li sa mnom sve u redu?
Na glas se ohrabrujemo, motiviramo, memoriramo od ranog djetinjstva. Djeca često prije spavanja pričaju sama sa sobom, ponavljajući dnevne događaje i ponovno proživljavajući situacije u kojima su se našla. Ti su razgovori veoma važan dio razvoja – poboljšavaju sposobnosti učenja, pamćenja novih riječi, razjašnjavanja matematičkih problema. Ipak, već u ranoj dobi shvaćamo da glasno razmišljanje nije društveno prihvatljivo, da je stigmatizirano kao mogući znak da s nama nešto nije u redu.
Zašto se onda događa da se vraćamo navikama iz djetinjstva i pričamo sami sa sobom? Prema tumačenju psihoterapeuta, odrasle osobe koje razmišljaju na glas često su više usmjerene na sebe nego na druge i glasan monolog je način na koji procesiraju informacije. Dio ljudi te informacije vizualizira i zadržava za sebe, a dio ih izgovara. U nekim slučajevima, samorazgovor se povezuje s emocionalnim i problemima ponašanja, ponekad je samo riječ o tome da misao izgovaramo na glas. Pričanje sa samim sobom može biti i obrambeni mehanizam, način na koji se nosimo s problemima i stresom u trenucima preopterećenja.
Čije riječi ponavljamo?
Ipak, ako je ta navika prejako izražena, trebali bismo se upitati tko to progovara iz nas. Naime, nerijetko se događa da sami sebe podcjenjujemo ili špotamo, nesvjesni da ponavljamo tuđe negativne procjene našeg ponašanja. „Baš si lijena/lijen“, „nikad ne završiš ništa što počneš“, „nespretna/nespretan si do bola“, „nikad nećeš uspjeti“… U takvim slučajevima treba otkriti čije riječi ponavljamo – roditelja, učitelja, prijatelja i obraniti se od njih jer nam neće pomoći. Jednostavno, treba ih ušutkati i odagnati.
Samo razgovor može biti moćno oružje ako se želimo ohrabriti, ali isto nas tako može gurnuti u loše raspoloženje, ovisno o tome je li ono što izgovaramo pozitivno ili negativno. Zato treba biti oprezan kad sami sebe kritiziramo, i u sebi i na glas. Treba otkriti čije misli ponavljamo i upitati se pomaže li nam to ili odmaže. Kao što druge možemo zamoliti da prestanu, isto možemo tražiti i od samih sebe.
Leave a Reply