Viteška pažnja i koncentracija

”Nesvjestan život nice vrijedan živjeti”

-Sokrat

Artur je bi izvan sebe od uzbuđenja. Jednostavno nije mogao vjerovati svojim očima kada je u Merlinovim rukama ugledao dva luka i tobolce napunjene strijelama. Dva prava pravcata luka. Dakle, Merlin ga je mnogo puta iznenadio, ali da je naoružan, to mu ni u snu nije palo na pamet.

– Arture, ovdje nije riječ o ratovanju, već o umjetnosti – reče Merlin.

Artur ga iznenađeno pogleda pa reče: – Čuj Merline, neki put mi se stvarno čini da mi čitaš misli. Kako si znao da baš o tome razmišljam?

– Zato što sam stalno spreman! – nasmija se Merlin. – Sjećaš li se kada smo govorili o tome da vitez uvijek mora biti spreman. Na šalu, na ples, ali i na borbu.

– Ali ne razumijem kako ti to može pomoći da nekom čitaš misli? – nije se dao Artur.

– Pa baš zato što sam u svakom trenutku spreman – ponovi mu Merlin. – Vježbom se razvija takva moć koncentracije da u svakome trenutku postaješ svjestan svega.

– Ali kako si svjestan mojih misli?

– Tako što sam u svakom trenutku potpuno svjestan svojih misli.

– Pa kako si ti postigao? – još se više čudio Artur.

– Vježbom – kratko će Merlin. – A u tome mi je pomoglo i streličarstvo.

– A zašto baš streličarstvo?

– Zato što naše misli nalikuju strijelama, a um je poput ruke koja nišani i odlučuje kada će koja misao biti izbačena i poslana u svijet.

– Ja mislim da je nemoguće gospodariti mislima.

– A ja kažem da je moguće.

– Ali kako? Pa tu se radi o desecima tisuća strelica.

– Nije bitan broj, već je bitno to da strelice skupiš u tobolac. A kada u tome uspiješ, postaješ pravim majstorom. I zato upamti – ti nisi ni strelica, ni ruka koja odapinje strelicu, već onaj koji nišani.

Artur je neko vrijeme šutio i razmišljao. Svidjelo mu se objašnjenje koje mu je dao Merlin. Jedino mu još nije bilo jasno kako će mu u ovladavanju mislima pomoći luk i strijela. Možda je tu riječ samo o dobroj usporedbi.

– Meni je jasno da se ti služiš metaforama da mi objasniš neke stvari, međutim još uvijek mi nije jasno kako će mi gađanje lukom i strijelom pomoći da zavladam svojim umom. To mi je nevjerojatno.

Merlin se od srca nasmija. – Vrijeme ti je da uz iskrenost, koju neobično cijenim kod tebe, počneš razvijati vjeru i povjerenje. Jer bez toga je gotovo nemoguće napredovati na putu.

Ali Artura to više nije brinulo, jer mu više nikakve opaske, savjeti ili Merlinova peckanja nisu mogli skinuti osmijeh s lica. Ta konačno je došao na svoje. Koliko li je samo sanjao o viteškom okršaju ili kakvoj dobroj pucačini. I evo ga sad. Konačno! I to baš onda kada se najmanje nadao. Nije mu smetalo ni to što nikad u životu u rukama nije držao luk i strijelu. Glavno da se neko oružje konačno pojavilo.

A na nebu se pojavio i Merlinov orao. I Artur ga opazi. – Ha, ova se ptičurina nada da bi se mogla ogrepsti za kakav plijen. Sigurno je vidjela da idemo u lov.

– Ti bi kao nositelj mnogih petica trebao znati da se ta ptičurina zove orao i da ga smatraju kraljem svih ptica. A kao drugo, ne idemo gađati u životinje, već u metu.

– Ma, htio sam reći da mi je drago što se taj orao pojavio, jer sam se sjetio da su i vitezovi išli u lov sa sokolovima.

– A znaš li zašto su izabrali baš sokolove? – upita ga Merlin.

– Zašto? Pa možda zato što imaju oko sokolovo?!

Merlin se opet nasmija Arturovoj doskočici, a onda reče: – Točno, iako njihova karakteristika nije samo oštar vid, već i nevjerojatna moć koncentracije. Kad sokol ugleda svoj plijen, više ne odvaja pogled, već potpuno usmjeri svu svoju pozornost na plijen i – uvijek pobjeđuje. A znaš li zašto?

– Zbog pažnje i koncentracije.

– Točno tako, Arture. Tako i ti trebaš vrebati svoj cilj. Poput sokola – reče Merlin i ubrza hod.