Christine Lagarde, žena na čelu IMF-a, ispričala je jednu priču o ženi vođi koja je preuzela vodstvo u teškim vremenima u njenoj zemlji i odlučila biti drugačija. Trebali su smanjiti deficite i ona je željela postaviti standarde na vlastitom primjeru. Na proputovanje zemljom uzela je malu pratnju od pet automobila. Žene koje je sretala na svom putu su ju upitale zašto samo pet automobila kad su muškarci prije nje putovali s dvadeset i pet automobila.
Stereotipi su postavljeni i urezani u kamen čineći da žene osjećaju da moraju biti poput muškaraca kako bi ih se čulo. Ostavite svojih pet automobila, usudite se biti različite. Ponekad su naših pet automobila bolji od njihovih dvadeset i pet, rekla je Lagarde.
Način na koji vidimo žene – kako su odjevene, na koji način pričaju, njihova mogućnost da „ispune“ prostoriju, njihova izvršna sposobnost, stil vođenja i javna slika o njima – je bio predmet ulaganja velikog truda kako bi se što više žena popelo do vrha. Treneri izražavanja, konzultanti za image, instruktori javnog govorenja te eksperti u stvaranju brand-a su popunili veliku potrebu za svim tim zahtjevima koji se stavljaju pred žene. Mišljenje je da žene nisu socijalizirane na način da se uspješno natječu u svijetu muškaraca te ih treba podučiti vještinama koje su muškarcima urođene. No, u isto vrijeme, moraju se i suzdržavati u izražavanju sebe kako ih ne bi okarakterizirali kao oštre i agresivne.
To se naziva dilemom „proklet ako radiš, osuđen na propast ako ne“ koja se vidi na primjeru dvadeset i pet automobila. Ako imaš dvadeset i pet automobila u pratnji, praviš se važan, a ako ih imaš pet, nedostaje ti moći. Društvo žene doživljava previše nježnima ili previše grubima, no nikada nisu baš po mjeri. Ili su uspješne ili dražesne, no rijetko oboje. Istraživanja zaključuju da se žene procjenjuje pomoću muškog standarda vođenja što im ostavlja ograničene izbore i skreće pozornost od samog zadatka.
Kad smo usredotočeni na dojam koji ostavljamo na druge, pažnja nam se odmiče od naše više svrhe vođe, manje su nam jasni naši ciljevi te smo manje otvoreni na učenje novoga. Lubna Olayan, izvršna direktorica Olayan financija prisjeća se vremena kad je rasprava o njenom šeširu zasjenila poruku koju je slala svijetu. Zaključuje da se trebamo fokusirati na ono što radimo. Žene se ne smiju dati ometati stvarima koje ih udaljavaju od onoga što žele postići.
Žene su vrlo vjerojatno podjednako osjetljive na takve diverzije kao i muškarci, no suptilne i manje suptilne dvostruke kulturalne poruke mogu vrlo lako okrenuti ženinu pažnju prema unutra dok pokušavaju prevladati konfliktne poruke o tome kako se ponašati kao vođa. Što onda učiniti u svijetu u kojem su image i percepcija važni, a rodni stereotipi ostaju čvrsto ukorijenjeni?
Moramo shvatiti kako nas doživljavaju i koju ulogu u toj percepciji igraju rodni stereotipi. Ne smijemo biti naivni, već osvijestiti da stereotipi još uvijek postoje. Moramo imati jasnu svrhu. Znati zašto radimo to što radimo i kako će to utjecati na opće dobro. Također, moramo biti svoji. Usuditi se biti različiti, kako kaže Lagarde. No, to trebamo učiniti vješto, a ne dozvoliti svemu da samo tako izađe van. I važno je znati razliku između autentičnosti i mana poput lošeg odnosa prema suradnicima.
Na primjer, u nedavnom intervjuu s članovima press-a Hillary Clinton jedan novinar je izjavio da priča nikada nije ono što Hillary kaže, koliko god oni to željeli. Priča je uvijek o tome kako je ona izgledala dok je to govorila. A Hillary Clinton kaže da se više ne bori s time, ona se usredotočuje na obavljanje posla.
Izvor: Herminia Ibarra, Harvard Business Review
Leave a Reply