Sve nas ponekad obuzme malodušje, osjećaj da ne možemo ili ne stignemo ispuniti sve što se od nas očekuje. Ponekad je riječ o poslu, ponekad o obitelji, djeci, prijateljima.
Umorni, iscrpljeni, ranjivi ili nezadovoljni, često umanjujemo vlastita postignuća. Skloni smo samopodcjenjivanju: „Ja sam nesposobna/nesposoban“, „Ja sam grozna mama/kći ili tata/sin“, „Kakva sam ja gubitnica/gubitnik“.
No, govoreći sami o sebi loše zapravo si poručujemo da smo beznačajni. Tako nećemo povratiti ili uspostaviti samopouzdanje potrebno za izlazak iz začaranog kruga frustracija. Zato, umjesto negativnih izjava, možemo pokušati sljedeće.
Sve nas ponekad obuzme malodušje, osjećaj da ne možemo ili ne stignemo ispuniti sve što se od nas očekuje. Ponekad je riječ o poslu, ponekad o obitelji, djeci, prijateljima.
Prvi uspjesi: zažmirimo i prisjetimo se nečega što smo uspjeli napraviti u djetinjstvu i na što smo bili ponosni. Na primjer, sjetimo se kad ste proplivali bez pomagala ili naučili voziti bicikl. Sjetimo se koliko smo sretni bili i mi i svi oko nas, jer smo uspjeli. Gubitnici? Glupost!
Recimo „ne“ nemiru: ne dopustimo da nama ovlada kaos. Umjesto: “Kako sam glupa/glup!” recimo: “To je glupost!” i ne dopustimo stresu da nas preuzme. Lakše ćemo ga kontrolirati.
Korak po korak: obavimo u nizu tri posla/zadatka koja su pred nama. Spremimo si ručak za posao, kad dođemo na posao dovršimo izvještaj i odgovorimo na e-poštu označenu crvenim zastavicama.
Čestitajmo sami sebi, uzmimo kraću stanku, pojedimo komad voća i – krenimo dalje.
Treba se veseliti svakom uspjehu, ma kako se malenim činio.
Leave a Reply