Ljudi po svojoj prirodi teže aktivnosti i radu te se groze dosade. No, važna im je i svrhovitost. Postavlja se pitanje, jesmo li zadovoljniji kad ne radimo ništa ili kad radimo bilo što poput „vječitog guranja kamena uz brdo“.
Zanimacija koja nas najviše ispunjava te nas čini najzadovoljnijima je svrhoviti rad. Kad ne radimo ništa i dosađujemo se, ne osjećamo se dobro. Na neki način ne ispunjavamo svoju svrhu, odnosno javlja se osjećaj besmislenosti života te postoji rizik od „padanja“ u depresiju. No, vrlo je mala vjerojatnost da ćemo svjesno odabrati raditi nešto potpuno besmisleno poput Sizifova posla. Iako bi nas i takav posao zaista činio zadovoljnijima nego da u potpunosti besposličarimo, barem su tako pokazala istraživanja. Kako onda potaknuti ljude koji su prisiljeni čekati primjerice u redovima ili na aerodromima da budu sretniji i zadovoljniji, a nismo im u mogućnosti ponuditi neki svrhovit posao?
Uzaludna zanimacija
Jedna od mnogih pametnih dosjetki koja ide u smjeru „prikrivenog“ davanja zanimacije koja sama po sebi nema drugu svrhu nego olakšati nam dosadu, čekanje i umanjiti frustraciju koja s time ide primjenjena je na nekim svjetskim aerodromima. Napravili su puno veći razmak između ulaska u aerodrom i dijela za pregled stvari kako bi se ljudi umjesto dugotrajnog čekanja i dosađivanja morali prošetati. Na taj način im se omogućilo da nešto rade, iako to nema svrhu. Istraživanja su pokazala da bi se vrlo malo ljudi samostalno odlučilo prošetati bez određene svrhe umjesto da se dosađuju čekajući. Na ovaj način im je otklonjena dosada, a nisu trebali sami birati besmislenu aktivnost.
Potreba za smislom i svrhovitošću
Iako nam je dosadno i nešto čekamo, češće odabiremo samo čekati, nego raditi neki besmisleni posao. Jedno od mogućih objašnjenja polazi od evolucijske teorije. Naime, u vrijeme kad smo se još prehranjivali lovom i skupljanjem plodova, bilo je potpuno nekorisno baviti se poslovima koji nisu imali svrhu. Tako smo nepotrebno trošili energiju, a do energije se nije lako dolazilo. Još smo tada razvili preferenciju za smislenim poslovima, odnosno produktivnim radom te se ta preferencija zadržala do danas. No, u današnje vrijeme se bavimo raznim poslovima koji u svojoj bliskoj budućnosti nemaju jasno vidljivu svrhovitost. Odnosno, mogu biti osuđeni na propast, a mi to u trenutku obavljajnja samog posla ne znamo. Primjerice neki projekti, investicije i slično. U potrazi za svrhovitošću i isplativošću uloženog truda i rada, može nam se dogoditi da počnemo raditi Sizifov posao, umjesto da uvidimo da se ovaj puta nije isplatilo truda i da nema svrhe to što smo radili. Smisao bi mogao biti, a time i dobrobit za nas, da naučimo odustati i prihvatiti neuspjeh koliko god to bilo teško i protivilo se našim prirodnim preferencijama.
Rad daje smisao ili je za rad potreban smisao?
Možemo se pitati radimo li kako bismo tražili smisao ili nam je potreban smisao kako bismo radili? Pokazalo se da ljudi neće samostalno raditi besmislene poslove. No, kad im se ponudi posao koji ima iole prihvatljiv smisao, prihvatit će se ga odmah. I uz to će biti i zadovoljniji. Ispitanicima je ponuđeno da dok čekaju rastave narukvicu i ponovno ju sastave ili da samo čekaju. Oni kojima je ponuđeno da narukvicu sastave po drugačijem redoslijedu od početnog, radije su to i radili nego čekali. Dok su oni koji su trebali rastaviti i sastaviti istu narukvicu, radije samo čekali. Bilo kakav izazov i novost dovoljno je jak motiv da nas potakne na rad, dok se na rad kako bi nam brže prošlo vrijeme, a koji je potpuno besmislen, nećemo samostalno odlučiti. Stoga , kad nam sljedeći put bude dosadno dok čekamonešto ili nekoga, dovoljno je samo potražiti neku minimalno izazovnu aktivnost poput mentalnog mijenjanja dizajna prostora u kojem se nalazimo kako bismo se zabavili i bolje osjećali iako čekamo.
Izvor: Psychological Science
Leave a Reply