Biti dovoljno dobar

„Taj osjećaj nedostojnosti, omalovažavanje samog sebe, prezir prema sebi i zatajivanje sebe temelje se na duboko ukorijenjenom kompleksu manje vrijednosti, koji nam od djetinjstva utuvljuje kultura pod utjecajem straha i neznanja. Taj kompleks manje vrijednosti osakaćuje maštu, ograničava naš entuzijazam i zarobljava nas u tuzi i očaju.“ Svatko od nas ima neki segment svog života u kojem smatra da nije dovoljno dobar – nismo dovoljno mršavi, pametni, lijepi, uspješni, sposobni i još mnogo toga. Takav način razmišljanja o sebi samima vrlo je poražavajući za naše samopoštovanje, no prvenstveno je odraz nedostatka suosjećanja sa sobom. Kako bismo mogli ostvarivati dobre odnose s drugima, nužno je da imamo dobar odnos sa samima sobom. Teško je pružati empatiju drugima, ako nismo empatični prema sebi. Ne djelujemo vjerodostojno.

Suosjećanje prema sebi

Psihologinja Kristin Neff tumači da se suosjećanje sa sobom sastoji od tri sastavnice. „Prva je dobrota prema sebi, koja podrazumijeva opraštanje samome sebi kad ne ispunimo vlastita očekivanja. Umjesto da kritiziramo samoga sebe, uviđamo da su nesavršenost, neuspjeh i bolne teškoće neizbježni u životu. Ljudi koji suosjećaju sa sobom, shvaćaju da je blagost korisnija od ljutnje kad ne uspijevamo zadovoljiti vlastite ideale. Druga sastavnica suosjećanja sa sobom je svjesnost o našoj zajedničkoj ljudskosti. Najveći dio naše patnje u suočavanju s unutarnjim neprijateljima potječe od dubokog osjećaja izoliranosti. Zamišljamo da smo mi jedini razočarani ili griješimo. Ali suosjećanje sa sobom iziskuje uviđanje da je nesavršenost stanje koje dijelimo sa svakim ljudskim biće, iako je pod utjecajem vanjskih čimbenika kao što su geni, okruženje i roditeljstvo. Uviđanje naše međusobne povezanosti omogućuje nam da budemo manje skloni osuđivati podbacivanje. Treća sastavnica suosjećanja sa sobom je svjesnost. Dok smo svjesni svojih negativnih emocija, možemo ponovno uspostaviti ravnotežu ako svoja iskustva promatramo u širem kontekstu ljudske borbe. Svjesnost sa sobom donosi spremnost da promatramo osjećaje i misli kakve jesu, bez pokušaja da ih mijenjamo, poreknemo ili ignoriramo.“

Povezanost s drugima

Kako bismo razvili suosjećanje prema sebi, pomoći nam može vježbanje ulaženja u „tuđu kožu“ i promatranja svijeta iz te druge perspektive. Suosjećati s drugima te brinuti o njima kao i o sebi samima jedini je put do osjećaja zadovoljstva jer je ljudima prirodno da teže povezanost i bliskosti s drugima. Kad promatramo druge kroz njihovu perspektivu, učimo se biti blagi prema sebi i prihvaćati svoje nesavršenosti. „Velikodušnost ide ruku pod ruku s ljubećom dobrotom jer u tom trenutku davanja osjećamo dobronamjernost prema onome tko prima; osjećamo svojevrsno jedinstvo s njima, a ne otuđenje od njih. Velikodušnost ide ruku pod ruku sa suosjećanjem kad uvidimo da se ništa ne događa u izolaciji te da smo svi odgovorni za dobrobit drugih. Velikodušnost ide ruku pod ruku sa suosjećajnom radošću dok se radujemo sreći primatelja umjesto da se zbog svojeg dara osjećamo na određeni način osiromašeno ili umanjeno. Velikodušnost ide ruku pod ruku sa smirenošću jer smo voljni otpustiti svoju imovinu bez otpora ili žaljenja.“ Put do brige i prihvaćanja sebe ide kroz promatranja sebe očima onih koji nas vole, kojima smo važni i na taj način ćemo i sebe vidjeti kao potrebne, važne zbog same činjenice da postojimo.

Izvor: Sharon Salzberg i Robert Thurman, Voli svoje neprijatelje