Kako bismo bili autentični, iskreni prema sebi, potrebno je da osjetimo sve svoje emocije pa tako i strah, bijes i tugu. No, kako spriječiti da ne ostanemo preplavljeni tim teškim emocijama?
Naše emocije su obrambeni mehanizam koji se „pali“ kad neka od naših vitalnih potreba nije zadovoljena. Emocije su povezane s tri vrste reakcije – bijegom, borbom ili povlačenjem. Kad smo ugroženi na bilo koji način, naš „emocionalni mozak“ preuzima kontrolu nad našim reakcijama dokle god se situacija ne vrati u normalu i ugroza nestane. U tom trenutku radi s o pitanju preživljavanja i ako se ne uspijemo pobrinuti za neku od naših vitalnih potreba koja je ugrožena, dolazi do velikog stresa.
Kako prepoznati emocije?
Potrebna nam je određena mirnoća i šutnja kako bismo se mogli koncentrirati na ono što osjećamo, prepoznati i razdvojiti razne emocije koje su nas tog trena preplavile te promisliti što nas je u toj situaciji uznemirilo i ugrozilo. Polako dišite i pratite mislima vlastiti dah te za to vrijeme promislite što je u vama izazvalo takvu reakciju bez da tražite krivca u drugim ljudima. Naše emocije, čak i kad smo bijesni, ispravne su i značajne. Emocije su uvijek u redu, ponašanje koje slijedi nije. Važno je da osvijestimo da smo zbog neugodnih emocija egocentrični i skloni kriviti drugu osobu da je izazvala naše emocije, no one se javljaju kao automatska reakcija našeg organizma na neku vrstu ugroze. A pitanje je radi li se o realnoj ugrozi i jesmo li situaciju dobro razumjeli te čak i ako smo u pravu, važno je reagirati primjereno, a ne vođeno emocijama. Ako nam je teško ostati mirnima, šutjeti i disati, možemo naučiti upravljati onime što govorimo. Umjesto da optužujemo i govorimo drugima kakvi su oni i kakvi bi trebali biti, možemo postavljati otvorena pitanja koja daju slobodu odgovora drugoj osobi. Nije dobro gledati na situaciju crno-bijelo, sve ili ništa, već pustiti da se emocije smire i onda ići iskreno i otvoreno razgovarati o njima. Svaka emocionalna reakcija govori mnogo o nama, našim potrebama i ličnosti te iz emocija možemo učiti o sebi kako bismo mogli napredovati i rasti kao osobe.
Strah
Strah je prva emocija koju osjetimo kad smo ugroženi. Osjećamo se nesigurno i kako bismo to prevladali moramo se spremiti za borbu. Strah nas navodi da pronađemo unutarnje težište ili mogućnost bijega. Važno je pronaći načine kako se nositi s vlastitim strahom da ne uđemo u „borbu ili bijeg“ ponašanje.
Kako sa strahom?
Ako se osjećamo prikovani nečijim pogledom ili izbezumljeni pitanjem, važno je prisjetiti se da odvratimo pogled i na taj se način barem na kratko distanciramo od trenutka koji nas ugrožava. Možemo pogledati kroz prozor ili u okolinu, potražiti detalje, vidjeti boje, pokrete i slično. Možemo pronaći neku gestu koja umiruje naše tijelo i um tokom stresnih trenutaka poput milovanja po ruci, spuštanja pogleda između rečenica i slično. Ove strategije mogu pomoći da se ne izgubimo u onome što govorimo i da osnažimo svoje pouzdanje. Strah budi našu maštu te je najkreativnije obrambeno stanje u kojem možemo biti. To nam može pomoći da osnažimo vjeru u sebe i govorimo iskreno o sebi.
Bijes
Kad je nemoguće pobjeći, okrećemo se prema prijetnji. Ljutnja pokazuje da naša potreba za ostvarenjem identiteta nije zadovoljena. Osjećamo se prevareno, odbačeno i manje vrijedno. Vikanjem i visokim držanjem postavljamo se na mjesto moći. Zahtijevanjem poštovanja od druge osobe nadoknađujemo naš manjak identiteta. U tako vrućoj situaciji je vrlo teško kontrolirati svoje ponašanje jer kad je u pitanju naš opstanak, bolje je prijetiti nego ne postojati.
Kako s bijesom?
Važno je objektivno gledati na vještine koje smo razvili zahvaljujući našoj sposobnosti da se borimo. Napravite listu sekundarnih dobrobiti borbe poput ideje da smo zbog naše agresivne strane razvili asertivnost, pragmatičnost i mogućnost donošenja odluka. Time ćemo poboljšati naše samopoštovanje i pouzdanje. To hrani našu potrebu za identitetom te ćemo u sličnoj situaciji znati objasniti svoje emocije bez da posežemo za verbalnom agresijom.
Tuga
Kad ne možemo ni bježati ni boriti se, povlačimo se od prijetnje. Osjećamo da ne smijemo izazivati nevolju, da moramo biti dobri i diskretni. Želimo se sakriti u zečju rupu te nas to vodi u veliku tugu i ponekad u suze. U ovom slučaju se ne poštuje naša potreba da postojimo. Ipak, naše suze koje nam onemogućuju govor su korisne. Plakanjem se rješavamo sve napetosti iz tijela i povlačenjem u sebe povezujemo se s vlastitom ljudskošću i svojim ja.
Kako s tugom?
Umjesto da pribjegnemo vrlo tihom i nečujnom govoru ili prestanemo uopće govoriti, može iskoristiti vlastito tijelo da nam da podršku koju trebamo. Ispravite se, zabacite ramena prema natrag, izravnajte vrat kako biste mogli jasno govoriti. Dok se koncentrirate na ono što pričate, stavite u fokus neki dio tijela sugovornika koji nisu njegove oči jer vas one mogu još više prestrašiti. Podsjećanje sebe samih na činjenicu da ste osjetljivi može pomoći u savladavanju emocionalne prepreke. U slobodno vrijeme, vrtlarenje, joga, osvještavanje svoje duhovnosti i meditacija su aktivnosti koje nas obnavljaju, daju nam energiju i pomažu da pronađemo smisao svom mjestu u svijetu.
Leave a Reply