Što je uopće inteligencija? Koliko vrsta inteligencije postoji? Jesu li inteligencija i uspjeh izravno povezani? Čemu služe testovi inteligencije i kako su nastali?
Inteligencija je vrlo općenita mentalna sposobnost koja, među ostalim, uključuje sposobnost rezoniranja, planiranja, rješavanja problema, apstraktnog mišljenja, razumijevanja složenih ideja, brzinu učenja i sposobnost učenja iz iskustva. Inteligencija se uobičajeno navodi kao jedna od ključnih odrednica uspjeha u raznim aktivnostima jer, sažmemo li većinu definicija, ona predstavlja sposobnost učinkovite prilagodbe na okolinu te sposobnost učenja iz iskustva.
Mozgovni procesi u podlozi inteligentnog djelovanja i razlika u inteligenciji još su uvijek slabo poznati. Trenutačno, u fokusu istraživanja su, na primjer, brzina prijenosa živčanih impulsa, potrošnja glukoze u stanicama mozga (neuronima) ili električna aktivnost mozga.
Koliko vrsta inteligencije postoji?
Uobičajeno se smatra kako mnoge kompetencije potrebne za uspjeh potječu od jednog zajedničkog faktora – faktora opće inteligencije (tzv. g-faktor, u čemu g znači general, tj. opći na engleskom jeziku). Opću intelektualnu sposobnost mnogi smatraju najboljim jedinstvenim kriterijem za odabir zaposlenika jer izrazito velik broj istraživanja potvrđuje kako je riječ o sposobnosti na osnovi koje se može vrlo dobro predvidjeti uspjeh pojedinca u širokom rasponu poslova. Pri odabiru kadrova to je zasigurno najbolje istražena i najčešće korištena mjera.
S druge strane, mnogi istraživači, ali i laici, slažu se u tome da postoji nešto više u inteligenciji od onoga što se mjeri standardnim testovima inteligencije. Novije teorije inteligencije to također prepoznaju pa uvode pojmove kao, na primjer, interpersonalna i intrapersonalna inteligencija, kreativna inteligencija, praktička inteligencija. Ključno u ovakvom širem shvaćanju inteligencije je prepoznavanje nekih osobnih snaga i prednosti pojedinca koje tradicionalni pristup mjerenja inteligencije ne može dobro identificirati.
Kako se mjeri inteligencija?
Inteligenciju mjerimo testovima inteligencije. Zapravo, još je bolje reći kako inteligenciju mjerimo testovima različitih kognitivnih sposobnosti (jer inteligentno funkcioniranje se očituje kroz različite sposobnosti – rasuđivanje, rješavanje problema, apstraktno mišljenje…). Kako se test obično odnosi na ispitivanje na kojem se može proći ili pasti, tako je daleko ispravnije, barem u području inteligencije, govoriti o njenoj procjeni, a ne testiranju.
Da bi psiholog neki mjerni instrument, u ovom slučaju test inteligencije, smatrao korisnim, taj instrument mora biti pouzdan i valjan. Pouzdanost testa govori o tome da rezultat u tom testu ostaje više-manje isti, neovisno o tome koliko puta smo taj test rješavali. Naravno, nije ideja da jedan te isti test neprekidno rješavamo sve dok praktički napamet na naučimo njegove zadatke i rješenja. U tom slučaju će se rezultat zasigurno mijenjati na bolje sa svakim novim rješavanjem. Pouzdanost govori o tome da su zadaci u testu osmišljeni tako da, neovisno o tome kada smo sve ispunjavali neki test, taj test uvijek mjeri istu sposobnost – o čemu nam govori isti ili vrlo sličan rezultat.
Valjanost testa se odnosi na sam sadržaj testa, odnosno na ono što mislimo da test mjeri. U slučaju inteligencije, dakle, pitanje koje si postavljaju istraživači je sljedeće: kako znam da test koji sam konstruirala/o doista mjeri inteligenciju? Odgovor na to pitanje se, nizom složenih statističkih postupaka, traži u usporedbi i povezanosti rezultata nekog testa inteligencije s rezultatima u različitim drugim osobinama i kriterijima za koje mislimo da su povezani. Više o tim osobinama ili kriterijima pročitajte u okviru Ima li inteligencija veze s uspjehom u poslu?
Što je IQ?
Potaknuti željom tadašnje francuske vlade koja je htjela poboljšati obrazovanje djece s posebnim potrebama, Alfred Binet i Theodore Simon su 1905. godine predstavili prvi test inteligencije, sličan testovima kakvima se služimo i danas. Rezultat u njihovom testu određivao je mentalnu dob (MD) djeteta. Ako je dijete normalno napredovalo kroz školovanje, znači da je uspješno rješavalo zadatke prilagođene svom uzrastu te je njegova mentalna dob bila jednaka kronološkoj dobi (KD), tj. njegovoj starosti. Kod djece koja su intelektualno zaostajala za svojim vršnjacima MD je niži od KD, a kod onih koji su od svojih vršnjaka napredniji, MD je viši od KD.
Kako bismo lakše međusobno uspoređivali nečiju intelektualnu uspješnost, jedan je drugi psiholog, William Stern, smislio mjeru zvanu mentalni kvocijent – podijelivši mentalnu s kronološkom dobi (MD/KD). Formulu prema kojoj danas izračunavamo kvocijent inteligencije (IQ=MD/KDx100) finalizirao je Lewis Terman, množivši mentalni kvocijent sa 100 da bi izbjegao decimale.
Zamka pri uspoređivanju IQ-a
IQ je sasvim opravdano koristiti za usporedbu intelektualnih sposobnosti kod djece (štoviše, MD i KD treba izražavati u mjesecima kako bi mjere i usporedbe bile što preciznije). No, IQ utvrđen prema Termanovoj formuli nije sasvim u redu upotrebljavati za procjenu i usporedbe odraslih i starijih osoba. Zašto?
Predlažem jednostavan izračun: imamo li dijete u dobi od 5 godine (kronološka dob), koje s uspjehom rješava zadatke primjerene 10-godišnjacima (mentalna dob), IQ tog djeteta je izrazito visokih 200 (10/5×100). No, slično tome, imamo li 50-godišnjaka, koji uspješno rješava zadatke primjerene 100-godišnjacima, IQ iznosi istih 200, ali je li on smislen? Zdravi 100-godišnjaci nas mogu zadiviti svojom lucidnošću, no to je više iznimka nego pravilo. Činjenica je da se u starijoj dobi kognitivne funkcije usporavaju i malo kojeg bi 50-godišnjaka zadovoljilo da ima um 100-godišnjaka.
Ima li inteligencija veze s uspjehom u poslu?
Inteligencija je, vjerojatno više no i jedna druga ljudska mjerljiva osobina, povezana s puno važnih obrazovnih, stručnih, ekonomskih i socijalnih postignuća. Za uspjeh u nekim aspektima života IQ je vrlo važan (npr. obrazovanje), u drugim aspektima života povezanost razine IQ-a i uspjeha je umjerena, ali stabilna (socijalna kompetencija), a u nekima pak slaba, ali dosljedna (poštivanje zakona). No, jedno je sigurno – što god testovi inteligencije mjere, to ima veliku praktičnu i društvenu važnost.
Što je priroda nekog posla složenija i teže predvidljiva, to će se osobe s visokim IQ-om lakše snalaziti u tom poslu, dakle bit će u njemu uspješnije. Drugim riječima, prednost visokog IQ-a dolazi do izražaja u složenim uvjetima (novim, dvosmislenim, promjenjivim ili nepredvidivim). Suprotno tome, nizak IQ vrlo često predstavlja nedostatak, posebice u nestrukturiranoj okolini. Na primjer, visok IQ uglavnom je potreban za kvalitetno obavljanje visoko složenih ili fluidnih poslova (menadžment), prilična je prednost kod umjereno složenih poslova (obrtnici, policajci ili činovnici), ali uglavnom ne predstavlja prednost u uvjetima koji zahtijevaju rutinsko donošenje odluka ili jednostavno rješavanje problema (rad na traci).
Iako visok IQ ne jamči uspjeh u životu, kao što ni nizak IQ nije automatska karta za neuspjeh. Ipak, veće šanse za uspjeh u društvu smiješe se pojedincima s višim IQ.
Razlike u inteligenciji svakako nisu jedini faktor povezan s uspjehom u obrazovanju i visoko složenim poslovima, ali su vrlo često najvažniji. Kada su osobe već selekcionirane prema visokoj (ili niskoj) inteligenciji te se zapravo međusobno ne razlikuju previše unutar neke grupe (obrazovne ili profesionalne), važnost ostalih faktora za uspjeh u toj aktivnosti sve više raste. Dakle, unutar npr. grupe inženjera biologije ili studenata nekog doktorskog studija, IQ neće biti ključna odrednica njihova uspjeha u poslu, struci ili akademskom uspjehu. Međutim, visina IQ-a će zasigurno biti povezana s time koju će vrstu zanimanja ljudi za sebe priželjkivati i za koje će zanimanje procjenjivati da bi u njemu mogli biti uspješni.
Autorica: dr. sc. Andrea Vranić, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet u Zagrebu
Leave a Reply