Događa se da radimo stvari iz straha da nešto ne propustimo, a ne zato što nas uistinu zanimaju. Stručnjaci to nazivaju preuranjeno žaljenje. U pozadini svega stoji previše mogućnosti.
Posjećivanje svake nove izložbe i premijere, obilazak in klubova, dva mobitela, na jednom stalno upaljen Face… Ponekad prihvaćamo pozive na druženja i ostajemo na njima dulje nego što smo misli. Sve kako ne bismo nešto propustili. Svakom se dogodilo da ode s tuluma nakon ponoći i da se drugi dan, na poslu ili u društvu, prepričava neka luda zgoda od 3 ujutro… Pa gdje smo mi bili?! Kako se to moglo dogoditi?
Ili, počnemo gledati neki film, nakon 15 minuta shvatimo da nas ne zanima. Vidimo da je nasilan, da nemamo želudac za to. Ali opet, o tom redatelju svi govore, pa na kraju odgledamo film. Sve samo da bismo se nekad mogli uključiti u razgovor o glavnim glumcima, temi, žanru.
Što je preuranjeno žaljenje
Strah da ćemo nešto propustiti i tako ispasti iz društva često nas tjera da večeri i vikende, umjesto u ugodnim aktivnostima koje nas vesele i opuštaju, potrošimo zureći u nove filmove i objave na društvenim mrežama. Kad takvo ponašanje postane pravilo i njime otvaramo dan, može prouzročiti tjeskobu. Tu tjeskobu koju psiholozi definiraju kao strah da ćemo nešto propustiti ili preuranjeno žaljenje. Taj strah raste kako rastu mogućnosti koje nam se pružaju da radimo, imamo, gledamo, budemo – nešto drugo.
Mogućnosti pojačavaju tjeskobu
Strah da će nam nešto promaknuti nije novi fenomen, tumače psiholozi. S pojavom interneta samo se pojačao, da bi ga društvene mreže dodatno raspirile. U vrijeme kad se godišnje pojavilo pet vrhunskih filmova, 10 knjiga i dvije kazališne premijere, preuranjeno žaljenje nije postojalo. Kad smo o tome pričali na subotnjoj kavi, nismo imali dojam da nešto propuštamo. Sve smo stigli pogledati, preslušati i pročitati. Danas se sve spomenuto može zbiti u mjesec dana i o svemu komuniciramo odmah, jer možemo odmah i stalno biti online.
Socijalne mreže kao potpaljivač
Platforme koje nude trenutačni uvid u ono što drugi rade, u njihove statuse i živote potiču nas da se stalno uspoređujemo s drugima. Važemo što nismo postigli ili napravili, što nemamo, gdje nismo bili. To pak može potaknuti negativna razmišljanja, samopodcjenjivanje, nezadovoljstvo svakom odlukom i izborom.
Naravno, mnogi su ljudi na to otporni – jednostavno, vole vidjeti što rade drugi i ništa više. No, ima i onih koji počnu živjeti tuđe živote, što može biti jako iscrpljujuće. Ili se, još gore, umjesto da nešto naprave, počnu brinuti zbog onoga što nisu napravili.
Treba naći mjeru, kao i uvijek
Nema ništa strašno u tome ako propustimo nekoliko sati sna da bismo se u petak navečer družili s prijateljima na mreži. Ili u subotu otišli u kazalište, a u nedjelju u kino. Pod uvjetom da je to život koji želimo živjeti i da to radimo zato što nas zanima, a ne zato što to rade i svi drugi.
Strah da će biti isključeni iz društva ako ne slijede primjer ostalih i ne rade što i oni posebno je izražen kod tinejdžera. No, hoće li se taj strah pretvoriti u tjeskobu koja će nam otežavati život i povećavati stres, više ovisi o osobnosti nego o dobi.
Ljudi zadovoljni sobom i onim što su postigli neće se uspoređivati s drugima i u tom samozadovoljstvu možda će nešto i propustiti. Oni nesigurniji i nezadovoljni pokušat će stalno biti posvuda, u strahu da nešto ne propuste. U oba slučaja potrebno je naći mjeru, kao i u svemu u životu. Dobar način da se u tome uspije je živjeti ovdje i sada, za sebe, a ne stalno viriti u tuđe živote.
Leave a Reply